1992. godine, sa početkom agresije na BiH, OBS se, tada pod nazivom Državna bolnica “Sarajevo”, našla u neposrednoj blizini prve ratne linije.
Iako u vrlo teškim uslovima, bez osnovnih energenata, sa smanjenim brojem osoblja, uz minimalne količine lijekova i hrane, bolnica je i dalje radila.

Za vrijeme agresije liječeno je preko 8.000 ranjenih sugrađana i izvedeno oko 11.000 većih operacija. Kroz našu polikliniku prošlo jepreko 90.000 vanjskih pacijenata kojima je urađeno preko 1,400.000 medicinskih usluga. Porođajno odjeljenje je asistiralo pri porađanju 6.000 trudnica.

 

RANJENI GRAĐANI SARAJEVA LIJEČENI U DRŽAVNOJ BOLNICI "SARAJEVO" U PERIODU 1992 – 1995

Period V-XII 1992. 1993. 1994. I-X 1995. 1992-1995
Tretirani na UO 3,419 3,401 607 842 8,269
Primljeni u bolnicu 842 968 373 406 2,589
% Primljeni/Tretirani 24,6% 28,4% 61,4% 49,2% 31,3%

UO = urgentno odjeljenje

BROJ VEĆIH OPERACIJA I MALE HIRURGIJE U DRŽAVNOJ BOLNICI "SARAJEVO" U PERIODU 1992 – 1995

Period

V-XII 1992.

1993.

1994.

I-X 1995.

1992-1995

Veće operacije

2.100

3.277

3.639

1.976

10.992

Ratna etiologija

1.953

1.082

2.305

831

6.171

Prirodna etiologija

147

2.197

1.334

1.145

4.821

% ratna/prirodna etiologija

93%

33%

63%

42%

56%

Mala hirurgija

4.812

2.830

1.594

1.627

10.863

Bolnica je pogođena sa oko 200 teških projektila. Sve zgrade su teško oštećene. Oprema takođe.

Na svim odjeljenjima medicinska oprema i instrumenti, koji nisu bili uništeni, bili su istrošeni zbog velike frekvencije korištenja. Tehničko osoblje je nastojalo da ih osposobi koliko je to bilo moguće, a kad su se iscrpile rezerve, morali su od postojeće opreme koristiti dijelove da bi druga mogla da funkcioniše. Mnogim aparatima bili su potrebni specijalni dijelovi i profesionalci za njihovo ugrađivanje. To je bilo moguće ostvariti samo uz pomoć donatorskih organizacija. Rezerve specijalnih materijalia potrebnih za ortopediju, veskularnu, neuro i rekonstruktivnu hirurgiju, a isto tako za očno odjeljenje, anasteziju i intenzivnu njegu, te rtg, laboratoriju, sterilizaciju i transfuziju takođe su bili brzo na izmaku. Zahvaljujući humanitarnim organizacijama, WHO i drugim donatorima, te vlastitim snagama, Bolnica je i dalje mogla da radi.
Iako se često u tom periodu radilo na granici ljudskih mogućnosti, to je ujedno bilo vrijeme formiranja našeg imidža - da je ovo institucija kojoj se vjeruje.