Velikom bardu glumišta, prvaku Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i iskrenom prijatelju

Kad umire glumac, svaka njegova uloga koju je mogao da odigra umire sa njim, i čak se ni reflektori koji nikad ne gore, ne upale na premijerama koje se nikad ne održe. Kad umire glumac, stotine likova umire sa njim i život postane bezvredna drama u kojoj su raspлet i kraj loše napisani. Kad oplakujemo glumčevu smrt, ne oplakujemo samo njega, nego i sve dane i sve predstave koje smo proživeli sa njim u pozorištu. Kad umire glumac, umire i njegova publika jer je njegova smrt potvrda prolaznosti naših života.




Miro Gavran «Kad umire glumac»


"Mnogi su me pitali jesam li ja, kao Srbin iz Čačka, požalio što sam ostao za vrijeme rata u Sarajevu. Nikada. I ne daj Bože da se to ponovi, učinio bih isto. Uz sve tuge, tragediju i užas kroz koji je prošao ovaj grad, bilo je toliko topline, ljubavi, razumijevanja i lijepih riječi."


Oslobođenje, 2004.



Bio sam veliki ljubitelj fudbala, ali mnogo netalentovan čovjek za fudbal. Svi bismo mi htjeli biti vrhunski, najbolji u svakoj oblasti kojom se bavimo, međutim, to je nemoguće. Sport od čovjeka traži mnogo više odricanja nego i umjetnost. Totalno predavanje, disciplinu življenja, treninge, fantastično zdravlje, tj. traži jaku ličnost. Nisam bio jaka ličnost, bio sam čovjek sklon kafani, knjizi, lijepim ženama, dobroj muzici, a volio sam sport. Tvrdim da sam bio najnetalentovaniji za fudbal, a to sam najviše volio"


Nezavisne nedjeljne novine, 2005.


"Mnogo je tajni kojima se ne možemo približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne ...»


Meša Selimović «Tvrđava»